Najveći broj tekstilnih predmeta etnografske zbirke pripada hrvatskoj seoskoj nošnji stanovnika livanjskog kraj koja se nosila do sredine XX st. kad je ona većim dijelom bila proizvod samog seljaka.
Kako je livanjski kraj u prošlosti bio izrazito stočarski tako je najčešća sirovina za izradu tekstilnih predmeta upravo vuna. Najviše premeta od vune čine dijelovi ženske nošnje koje se sastoji od kaputa tamnoplave boje – modrine, kaputa bez rukava – čerme, sadaka, pojaseva (pasova), pregača, čarapa, terluka i različitih vrsta torbi (uprtnjača, zobnica) te dijelova muške nošnje koji se sastoji od kaputa – koparana, zimskih svečanih hlača čakšira i svakodnevnih rajtozna te kličani čarapa. Skromna oprema za dijete koja se sastojala od pokrivača (biljčića) i povoja također je izrađena od vune. U zbirci se nalazi i nekoliko primjeraka vunenih pokrivača biljaca koji su imali funkciju i pastirske kabanice nošenih uglavnom za hladnijeg vremena čije se porijeklo vuče od starobalkanskih naroda koji su živjeli na ovom području. Ostali predmeti koji su se izrađivali od vune su vriće, bisage (za sijanje žita), povezače (za nošenje hrane) dok su nešto novijeg postanka ćilimi lokalno nazvani putevi.
Od lana kao sirovine za tekstilno platno izrađivali su se dijelovi nošnje s početka XX. stoljeća kao što su muške i ženske košulje, anterije (kratki prsluci), bošče (marame) i reprezentativne kape počelice odnosno privezači. Naše su kape, zajedno s krutim i visokim podloškom te svilom vezeni motiv granata šipka ili razrezane jabuke, datirane u kasnogotičko razdoblje odnosno prije dolaska Turaka na naše područje.
Od tvorničkog materijala čohe (čoje) su izrađivani prsluci muške hrvatske nošnje- džemadan i čerma te djevojačke kape crvene boje s dva niza ukrasa od novčića. Lanene su košulje u nošnji livanjskog stanovništva u razdoblju između dva Svjetska rata zamijenjene tvorničkim platanom – bezom različitog izgleda i naziva (biljur, kašteljanac,…)
U zbirci se nalaze primjerci gradske nošnje skrojene od različite vrste materijala kao što su crne dimije od satena, svilene anterije, salte (prsluci), kušteljke (kratki kaput) od baršuna ukrašene zlatovezom. Rukavi košulje i drugi ukrasni predmeti kao što su čevrme, učkuri, marame su od tankog pamučnog platna bogato ukrašeni zlatovezom.
Koža kao materijal najviše se koristila za izradu obuće seoskog stanovništva – opanaka i muških torbi šarpelja.
U muzeju se nalazi i veliki broj predmeta koji su izrađeni tradicionalnim tehnikama s tvorničkim materijalom kao što su tkani torbaci, pletene šlape i terluci, te različiti vezeni stolnjaci, zidnjaci i zavjese.